POZORIŠNO LETO U SOKOBANJI PRE 50 GODINA

POZORIŠNO LETO U SOKOBANJI PRE 50 GODINA:: Miloš dolazi za vikend. Mihailo igra igricu. Lidija napravila proju s kozjim sirom. A nas dvojica bistrimo svemir.

4 Maj 2009

Miloš dolazi za vikend. Mihailo igra igricu. Lidija napravila proju s kozjim sirom. A nas dvojica "bistrimo" svemir.
- Boki, turi me u priču - kaže Zoran.
- Pa već jesam. Zaboravio si?
Moram ga opsetim...
A bilo je, to, ovako...
Za Zorana Čokaliju i mene, mlade "junce", postojalo je samo jedno jedino godišnje doba: leto. Ništa proleće, ništa jesen, pa, čak, ni zima... Voleli smo samo ono bajno, vrelo, ludo, dugo sokobanjsko leto!...
Bili smo iskreni poklonici pozorišta, a svake letnje sezone, gostovala bi u Banji, u Domu kulture, pored crkvene porte, neka putujuća dramska družina. Iz Niša, Kruševca, Zaječara, možda i iz Pirota... O, Miro, čuješ li me?!... Gledali smo sve ljubavne predstave koje su se prikazivale uglavnom u sparnim večernjim satima. Znali smo sve članove ansambla, uočavali sve greške i omaške glumaca i glumica, čak smo bili upoznati koliko je neka predstava inkasirala (zaradila) na kraju večeri. Da je neke pravde, trebalo nas je mirne duše postaviti za neplaćene članove pozorišnog saveta! U redu, pristali bismo da budemo i samo počasni!
Specijalnost nam je bila, to jest prava letnja poslastica, da virimo kroz prozor u glavnu glumačku garderobu dotične prvakinje gostujućeg pozorišta. Za sve te godine, nagledali smo se, baš, sveg i svačeg, naravno, prvenstveno mislim na golotinju od koje su nam rasle zazubice a bogami i ne retko tekla voda na usta...
Čim su jednog jutra osvanuli drečavi plakati s pozivom na večernju predstavu, otrčao sam do pekarske radnje Zoranovog oca.
- Stigli su! - provalilo je iz mene. – Već iznose kulise!... Hoćemo li večeras?! - mucajući izdeklamovao sam gušeći se od uzbudjenja.
- Polako, bre... Možda će večeras kiša, znaš, svrbe me uši. Nemam nameru da dreždim na pljusku.
- Neće kiša, neće... ne sme!
To je bila moja želja. Uglavnom mi se ispunjavala jer su leta bila sušna a banjski gosti prezadovoljni.
- Ako kiša, ipak, padne, sastanak na istom mestu! I ponesi tablu... obavezno! - zaključi Zoran, sav beo od brašna.
"Cenjeni publikume", ovde sam dužan da objasnim o kakvoj se tabli radi. To s tablom, bila je moja ujdurma. Pronašao sam, tri-četiri godine ranije, neku staru školsku tablu, možda iz vremena kad su naši stari išli u školu. Bila je sva izrešetana, ispucala i oguljena, više nalik na komad odbačenih taraba nego na školsko učilo. Zoran i ja smo stavljali tablu ispred prozora glavne glumačke garderobe i kroz proreze špijunirali lepši pol.
Zoranove uši, bile su u pravu: pala je kiša! Morali smo otići na prvu predstavu, a nije bilo loše da se na početku letnje sezone upoznamo s "objektom" našeg posmatranja.
Blagi bože, o!... Kapu letu!
Glumica je bila prava lepotica! Starija od nas izmedu pet i deset godina (nismo umeli da procenimo). Bila je sva obla kao Mesec, rumena kao jabuka, okretna kao čigra, gromka kao... kao (e, tu nismo mogli da pronadjemo odgovarajuće poredjenje). Bila je... o, bože!...ne, to se ne da opisati, ispričati, naslikati, otpevati, odigrati, odglumiti!... Za lepotu ne postoje reči, boje, zvuci, postoji, samo, oko i srce mladih "junaca" i samo oni mogu dati merodavan sud.
Gledali smo glumicu i divili joj se. Zoran i ja više nismo bili mi, uljezi bez karte u prvom redu gledališta, izmedju direktora gimnazije gospodina Jovana J. Jovića i apotekara gospodina Duška Sretenovića, sa suprugama - nego vatreni obožavaoci andjeoske lepote!
Pitali smo se šta će tu ostali kad je i ona sama dovoljna na celoj sceni!
Naša glumica je majstorski delila poljupce svojim partnerima. Davao se neki francuski komad s trčanjem, s otvaranjem i zatvaranjem vrata, s penjanjem i spuštanjem niz stepenice, s ulaženjem i izlaženjem sa scene i, naravno, s lubljenjem. Poljupci su, bukvalno, pljuštali te večeri (na sceni poljupci a napolju kiša). Te poljupce je muž-rogonja pokušavao da "uhvati", ali mu nikako nije uspevalo. Iz pozorišne liste, saznali smo da se glumica zvala Ana Milutinović i da je kao gost iz Sombora igrala u letnjoj družini. (Mali je svet imena: i tetka Caca se zvala Ana Milutinović, čika-Miletova žena!) Šuškala je dok govori, ali govorna vrlina joj nije bila ni potrebna u odnosu na ulogu koju je tumačila! Igrala je telom a ne govorom! Njena rola (ovu reč smo prosto obožavali) i nije bila da govori već, jednostavno - da ljubi!
Kruna celokupne Prirode je da bude mlado ljudsko biće željno ljubavi i poljubaca. Čovek je i stvoren da ljubi, prvo bližnjeg svog a onda i ceo svet! Zoran i ja, bili smo "sinovi" prašnjave provincije, jednog zabačenog mesta udaljenog od najbliže železničke pruge Niš - Beograd više od dva sata, mislim autobuske udaljenosti, s obaveznim polučasovnim odmorom na polovini puta, u Bovnu.
Već smo bili mladi, a nikad još nismo ljubili! Prava šteta! Tek smo se pripremali za ljubav maštajući o njoj pod banjskim nebom, a najčešće u pekari Zoranovog oca. A da bismo se za ljubav "potkovali", prvo smo morali proučiti poljupce. A niko ne ljubi bolje nego glumci. Uvek bez pogreške. Glumac se može zbuniti u govoru (i glumci su ljudi), može prečuti suflera (nismo voleli reč šaptač, podsećala nas je na školu), može mu se omaći da okrene ledja publici... ali u poljupcima je uvek na visini svog dramskog zadatka. Nikad ne podbacuje, čak može ljubiti i više nego što treba (broj poljubaca u predstavi je varirao uvek u korist većeg broja). Ukratko, gde god dramski pisac to naznači, stidljivo i u zagradi, glumci otvoreno ljube!
I tako smo, Zoran Čokalija i ja, svakog leta, proučavali glumu. Zoran je imao svoju teoriju glumačkog poljupca: u trenutku tog božanskog čina, glumac drži jedno otvoreno oko prema publici, a drugo, koje publika ne može videti, slobodno zatvara predajući se ličnom uživanju! Zoranov zaključak: zato se glumci uvek ljube iz profila!
Ana je ove nezaboravne večeri zatvarala oba oka! Zoranova teorija poljupca, tako je, u praksi somborske umetnice, pala u vodu.
Kad se zavesa spustila, izašli smo obezglavljeni i pokunjeni kao da smo, ne daj bože, ponavljali razred...
Sutra je osvanuo sparan letnji dan. Već rano, po podne, namestili smo tablu ispred otvorenog prozora glavne glumačke garderobe, nadohvat malog stola za šminku, za kojim mlad postaje star, a star mlad.
Naša glumica je u prvim večernjim satima ušla i smesta skinula bluzu ispod koje nije nosila grudnjak… O, bože! Zar kao na dlanu za nas takva lepota?!
Kad smo ugledali njene bele grudi, uzdignute kao dve ljupke mačkice, kao nemirne provincijske ćurke, Zoran je počeo da štuca i tako nepredvidjeno otkrio naše zakamuflirano prisustvo.
- Momci, vidim vas! Sasvim lepo vas vidim iza tih taraba! Zahtevam da smesta izadjete i stupite sa mnom u otvoren razgovor! - reče ona dosta teatralno.
Izašli smo i nalaktili se na njen prozor.
- Imate li devojke? - upita glumica mažući lice vatom natopljenom tečnošću iz neke visoke bočice.
- Ja nemam - reče Zoran.
- A ti?
- Ni ja, ali spremam se - iskreno odgovorih.
- Onda znam šta vas dvojicu interesuje: ljubav!
- O, pogodila si - reče Zoran.
Gledali smo s prozora udišući mirise njenih golih ljubičica mameći nas da ih uzberemo. Jedan buket za Zorana, drugi za mene! O, kad bi se vreme zaustavilo i mi ostali večno na tom prozoru, licem u lice s umetnošću i lepotom!
- Ana - reče Zoran - zašto ti je desna dojka veća od leve?
- Ah, vi ste pravi muškarci, odmah ste to primetili. Šonje to nikad ne bi zapazile, garantujem! Tako je kod svih žena. Jedna je strana uvek malo veća od druge...
- Ali nema pravila, zar ne? - upitah ja.
- I to je tačno... U ljubavi nema pravila... Svako ljubi kako ume i koliko može...
- Osećaš li stid što te gledamo? - upita Zoran.
- Ne, dragi moj... A vi?
- Ja ne osećam - reče Zoran.
- Samo žmarce - odgovorih ja.
- Jeste li bili na sinoćnoj predstavi?
- Kako da ne!
- Sedeli smo u prvom redu. Sve si ih nadmašila! Ti si najbolja glumica na svetu!...
Gutali smo svaki njen pokret. Kako se puderiše, senči, izvlači božanstvene crte tankim olovkama u zlatnoj foliji. Gole grudi su joj poigravale lakim skokovima i kao da su nam se ulagivale krupnim jagodastim plodovima, okruženim tamnim kolutovima poput razuzdanih očiju varoških pijanica.
- Momci, šta vi, u stvari, od mene hoćete?! - upita Ana.
U tom trenutku u garderobu udje debeli upravnik pozorišta u karo-odelu i s leptir-kravatom.
- Dobro veče, publiko! - pozdravi nas upravnik i ljubazno nam pruži ruku.
Učtivo smo mu otpozdravili s prozora. Zatim se on obrati našoj boginji.
- Posle sinoćne predstave, madmoazel, mogu vam reći da sam grubo prevaren, da ne kažem nasamaren... Oprostite na izrazu, ali vi šuškate dok govorite! Apsolutno, ništa se ne razume!... Zvao sam iz pošte reditelja, kaže da ste obećali da nećete šuškati dok govorite. A prilikom potpisivanja ugovora, prenebregli ste to šuškanje. Svaka čast i čest vašem neospornom "talentu" - poslednju reč upravnik naglasi - ali od večeras pa do kraja našeg gostovanja u Banji, moraćete u ustima držati šljivu! Bez šljive - ni reči! Jeste šljiva suva, suvlja od srpskog rogača, mada je i šljiva srpska, ali poslužiće. Ja to zahtevam!...
Kad je upravnik izašao, glumica je briznula u plač. I ne, samo, da je lila krokodilske suze (kao, davno, baba Odavić, na Županu), nego je odjednom počela i da se stidi!
Šakama je pokrila dojke i gušila se od žalosti gledajući u suvu šljivu koju je bezdušan upravnik ostavio na njenom stočiću.
To već nismo mogli da dozvolimo!
Kao na znak, ušli smo kroz prozor da je tešimo. Milovali smo je po kosi, šaptali joj nežne reči, ljubili je po ledjima, vratu, ramenima i tu i tamo malo otkrivenim grudima moleći je da prestane s plakanjem. Posle dugog tešenja, poslušala nas je i zavrnula "česmu". Morala je ponovo da se našminka jer su suze "pojele" šminku. A početak predstave se približavao.
- Glavu gore! - reče Zoran.
- Uzdaj se u nas, Ana! - rekoh ja.
- Kad se spusti glavna zavesa, čekaćemo te napolju - reče Zoran.
- Držim vas za reč - reče ona...
Posle predstave, sačekali smo je na izlazu i po toplom letnjem pljusku odveli u pekaru. Seli smo s njom na džakove brašna. Nahranili smo je hlebom, pečenom piletinom i zapojili zasladjenim kozjim mlekom iz boce (koza je bila Glogančeva a boca Zoranova).
Naša glumica, bila je veoma gladna ali je, zbog iscrpenosti od predstave, više puta morala da se odmara. Kad je večerala, naslonila se na džak i rekla:
- Momci, šta vi, u stvari, od mene hoćete?
- Nauči nas da se glumački ljubimo. Zatvorenih očiju, kao glumci! - reče Zoran.
- Aha... U tom je stvar...
- Videli smo kako to radiš. Bila si divna!
- Sve glumice iz ranijih sezona, zatvarale su samo jedno oko. A ti oba! - reče Zoran.
- I nauči nas kako da ne izgubimo dah dok se ljubimo! - rekoh ja.
- Razumem, naravno, razumem... Otprilike osećam šta želite od mene, jasno mi je. Spremate li se, momci, da i vi jednog dana postanete glumci?
- Nikad se ne zna - reče Zoran.
- Moja je želja da ljubim Juliju! - rekoh ja.
- Shvatam te, hteo bi da budeš Romeo! - reče ona.
Napolju je pljuštala kiša. Čulo se kako dobuje po plastičnom krovu pekare. Sevale su munje, pucali gromovi s Janiora... pripremajući nas za ljubavno "krštenje".
- Tajna poljubaca uopšte nije nedokučiva - reče Ana. - Mnogi koji to nisu znali, vremenom su sasvim lepo naučili da se ljube. Da oni ljube, da njih neko drugi ljubi i, naravno, kao treća mogućnost, da se ljube uzajamno, što je i najlepše. Osnovno je udahnuti dovoljno vazduha da se ne ugušiš... Zaklapaju se oči, ne mičeš kapcima. Ne misliš na matematiku i faraone. Udubljuješ se u rolu. Iskreno, bez ostatka, kako bi rekao reditelj. Ljubiš se kao da to čini samo srce...
Prvo je naučila Zorana.
Tek iz sedmog pokušaja! Tad mu je uspelo da zatvori oba oka...
Kad sam ja došao na red, da primim lekciju, glumica me je nežno privila na grudi i dotakla svojim usnama moje usne. Prišla mi je kao leptir muškatli! Kao pčela zvončiću! Kao sunce Snešku... topio sam se od milina! Počeo sam da glumački drhtim celim mladim telom. "Junac" je stario u meni!
Milovala me je i ja sam milovao nju. Usne su me pekle od njenih vrelih poljubaca, teških, a ipak lakih! Golicavih kao dodir guščjeg pera, mekih kao mamin šal od svile!...
O, letnje ljubavne noći! O, sve usne sveta! O, drugi živote!...
Šta se to u meni menja?! Kakve to čudne reke počinju u meni da teku, da teku i nose, nose moju krv?! Ljubim li... ili sam ljubljen?! Gde prestaje Ana, a gde započinjem ja?!...
I što smo se duže ljubili, sve više sam se približavao božanskoj tajni slatkog ljubljenja... Plašio sam se da me Anini poljupci toliko ne opiju da ću zapasti u san i tako neću znati da li se ljubim ili samo sanjam poljupce...
Ne znam koliko sam dugo učio da se ljubim, tek, primetio sam da Zoran spava, snom naučenog pravednika. Ljubio sam Anine ruke. Setio sam se majke koja me je možda još uvek čekala na večeru, glave naslonjene na mušemu, pored šerpice i okrenutog tanjira. Sažalio sam se na nju, hteo sam da prekinem učenje poljubaca, ali glumica me je čvrsto držala u zagrljaju i ljubila... ljubila...
- Molim vas... moram kući...
- Ne idi, ostani - šaptala je Ana suznih obraza. - Niko me još nije ljubio kao ti!
Odgurnuh je. Ali kao da sam pokušao da odgurnem stenu.
- Ne laži - rekoh.
- Ne lažem, istina je!
- Zar ti?!... U tolikim ljubavnim rolama?!
- To su ljubavni poljupci. Uopšte ih ne osećam...
- Kako to?!
- Zato što je to gluma, razumeš?!... Ti nisi glumac, ali zato ljubiš kao ljubavnik!
Bio sam toliko ponosan i počastvovan da sam je u gluvo doba noći, čim je oluja prošla a mesec opet počeo da seje svoje brašno, odveo u našu šupu za drva. Legli smo na drvljanik... i nastavili da se ljubimo!
Uz uspavanku skrivenog noćnog cvrčka, pred zoru smo, oznojeni, zaspali...
Ujutro sam se probudio s mrkom majkom iznad čela. Bio sam sam, glumicu su sigurno odneli bogovi. Majka me je uhvatila za uvo i podigla.
- Aha, valjao si se po drvima! Sazreo si za ženidbu! Ti si jedan najobičniji prasac! Marš na česmu!...
Te večeri nije bilo predstave.
Glumačka družina, otputovala je neznano kud i neznano kad jer je niko nije video, čak ni Zoran. S glumcima je, naravno, zauvek otišla i Ana, naša učiteljica poljubaca. Da li, baš, zauvek?...
I tako, dani su... vreme...
Za godinu dana, majka me je oženila...
Dve godine posle tog, stigla je u naše mesto ista putujuća družina, s istim debelim i bezdušnim upravnikom, u istom karo-odelu i s istom onom leptir-kravatom... I, ponovo, ista ona glumica, naša učiteljica poljubaca!
Više nije šuškala dok tumači ulogu!...
Ali to više nije kratka priča, to je već korak u roman. A za roman, kao što i sami vidite, ovde nema mesta. Jedva je doteklo i za moju priču...

Boba Mihić

Smeštaj Privatni smeštaj Smeštaj sa bazenom Hoteli u Sokobanji Pansioni Seoski turizam Smeštaj na jezeru Cenovnik O Sokobanji O Sokobanji Istorija Istorija Prvi tragovi naselja Turski period Prvi ustanak Naredba 1837-1880 Do II svetskog rata NOB i revolucija Zdravstvo Zdravstvo Zdravstveni turizam Faktori lečenja Kupanje Inhalacija Radioaktivnost Radioaktivne vode Mineralne vode Lekovite vode Znamenite ličnosti Kako doći? Klima Oblačnost Padavine Magla Vetar Vegetacija Vremenska prognoza Odgovori Predsednika Opštine Gradski vodič Gradski vodič Izletišta Parkovi Mapa grada Crkve Autobuske linije Doček nove godine Wellness centar Restorani Akva Park Etno restoran STARA VODENICA Vesti Linkovi Nekretnine Kontakt