POZNATE LIČNOSTI VEZANE ZA SOKOBANJU

POZNATE LIČNOSTI VEZANE ZA SOKOBANJU: Mihailo Jovanović (1826-1898), mitropolit beogradski 1859-1881 i 1889-1898., Knjaz Miloš, Hajduk Veljko, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Branislav Nušić

15 Januar 2012

  1.
  Mihailo Jovanović

  Mihailo Jovanović (1826-1898), mitropolit beogradski 1859-1881 i 1889-1898.

  Mitropolit Mihailo

  Mitropolit Mihailo (svetovno ime Miloje Jovanović) rođen je 19. avgusta 1826. u Sokobanji od roditelja Milovana i Marije. Osnovnu školu i gimnaziju učio je u rodnom mestu i Negotinu. Bogosloviju je učio u Beogradu. U Negotinu je bio pitomac episkopa Dositeja (Novakovića), a u Beogradu mitropolita Petra (Jovanovića). „Činjenica da je na sebe privukao pažnju mitropolita Petra Jovanovića, koji ga je bio namenio sebi za naslednika, upućuje na to da je mladi Miloje morao imati izvanredne sposobnosti." Sa još petoricom kandidata mitropolit Petar uputio je mladoga Miloja na školovanje u Kijevsku duhovnu akademiju 1846. godine. U toku školovanja Miloje prima monaški čin, s blagoslovom mitropolita Petra, 29. marta 1853. u Kijevo-pečerskoj lavri i dobija monaško ime Mihailo. Mitropolit kijevski Filaret rukopoložio ga je u čin jerođakona 12. aprila, a za jeromonaha 16. istoga meseca. Duhovnu akademiju završio je jula 1853. godine dobivši naučni stepen magistra bogoslovlja.
  Mladi jeromonah Mihailo vratio se u Beograd 1854, nakon sedmogodišnjeg studiranja u Kijevu, i stavio na raspolaganje svome mitropolitu, koji ga je postavio za profesora Seminarije u Beogradu. Na ovom položaju zadržao se vrlo kratko. Početkom oktobra 1854. izabran je za episkopa šabačkog, a 11. oktobra proizveden za arhimandrita studeničkog. Hirotonisan je za episkopa u beogradskoj Sabornoj crkvi 14. oktobra, a već 19. oktobra ustoličen je u Šapcu.
  Episkop Mihailo upravljao je Šabačkom eparhijom blizu pet godina. „U Šapcu je Mihailo počeo svoj plodni i raznovrsni nacionalni rad, koji ga je vremenom učinio najistaknutijom ličnošću savremenoga mu srpstva i, svakako, jednom od najistaknutijih srpskih političkih ličnosti druge polovine XIX veka".
  Posle iznuđene ostavke mitropolita Petra, u Kragujevcu je 25. jula 1859. godine izabran za mitropolita episkop šabački Mihailo. „Mitropolit Mihailo je upravljao crkvom u Srbiji za vreme vlade četiri Obrenovića: Miloša, Mihaila, Milana i Aleksandra. On je, po dinastičkom uverenju, bio Obrenovićevac, ali je sa vladarima ove dinastije (osim Aleksandrom) imao velikih nezgoda i teško sa njima izlazio na kraj".
  Prilikom dolaska mitropolita Mihaila na čelo crkve u Srbiji, zatekao je četiri eparhije (beogradska, užička, šabačka i timočka). Već prilikom izbora njegovog naslednika, episkopa šabačkog, došlo je do neslaganja između njega i kneza Mihaila koji nije hteo potvrditi izbor Vasilija, te se moralo pristupiti novom izboru. S druge strane, mitropolit Mihailo je „bio veoma nezadovoljan sa Zakonom o crkvenim vlastima od 1862. godine". Mitropolit će i kasnije morati da brani Crkvu od nasrtaja pojedinih ministara koji joj nisu bili naklonjeni, a naročito Stojan Novaković.
  Pripajanjem Niškog, Pirotskog i Vranjskog okruga Srbiji povećala se i teritorija Crkve u Srbiji, a iz egzarhijske više jerarhije primljen je u sastav Srpske crkve, 1. februara 1879, mitropolit niški Viktor, koji je ostao veran mitropolitu Mihailu do smrti.
  Iste godine se dogodio jedan krupan događaj. Aktom Vaseljenske patrijaršije od 20. oktobra 1879. Srpska crkva u Srbiji dobila je autokefalnost koja se odnosila i na eparhije u novoosvojenim krajevima.
  Posebnu pažnju mitropolit Mihailo je posvetio bogosloviji i obrazoanju sveštenstva uopšte. U tom cilju je i napisao knjigu Dogmatični bogoslovija, a potom je počeo da „sastavlja udžbeničku literaturu: napisao je Crkveno bogoslovlje (1860) i Hermenevtiku (tumačenje Sv. Pisma), a pregledao je i osnovno korigovao ili preradio i dao blagoslov za: Dogmatiku, Moralno bogososlavlje, Omilititiku, sve izrađeno prema najboljim udžbenicima ruskih duhovnih seminarija".
  Na predlog mitropolita Mihaila otvoreno je drugo odeljenje bogoslovije 1873. godine pod nazivom Stranačka bogoslovija. „Zadatak je ovoj školi bio da sprema oduševljene učitelje i sveštenike kao nacionalne radnike, koji su u ratovima za oslobođenje 1876-1878. učestvovali, i mnogo doprineli oslobođenju jednoga dela srpstva, a oni ostali sa neoslobođenom braćom, da ih prosvećuju, dižu duh i jačaju nadu na konačno oslobođenje."
  Pored svojih mnogih crkvenih poslova, mitropolit Mihailo je stigao da se bavi i naučnim radom koji je bio raznovrstan i obiman. Njegovom zaslugom i trudom pojavilo se treće izdanje Srbljaka u Beogradu 1861. godine, koje je u odnosu na druga dva ranija izdanja imalo deset novih službi. Takođe je izdao službu sv. apostolima Kirilu i Metodiju, a napisao je službe sv. Stefanu Piperskom i Petru Cetinjskom i pojedine činove koji su našli mesta u štampanom Dopolniteljnom trebniku. Imajući u vidu celokupni književni rad mitropolita Mihaila, Stevan Dimitrijević ga je smatrao ocem „nove bogoslovske nauke i literature srpske".
  Za sve vreme uprave mitropolita Mihaila sveštenstvo je u materijalnom pogledu bilo u nezavidnoj situaciji. Svi pokušaji da se ovaj problem reši ostao je bez uspeha, jer kod državnih vlasti nije bilo razumevanja i dobre volje.
  Budući prevashodno monah, mitropolit Mihailo je veliku pažnju poklanjao monaštvu i starao se da njegov nivo podigne. Međutim, teško je bilo popraviti stanje monaštva, budući da je stav državnih organa bio neprijateljski, a materijalno pitanje manastira i monaštva nerešeno.
  Kao rusofil, mitropolit Mihailo smetao je Beču, kralju Milanu i naprednjacima. Beč je bio dobro upoznat sa akcijom mitropolita Mihaila u Bosni, koju je sprovodio preko srpskih sveštenika u Bosni, a uz materijalnu pomoć ruskih slovenskih komiteta. Zato je došlo 1881. godine do otvorenog sukoba između mitropolita Mihaila i naprednjaka. Austrofilski nastrojen, knez Milan je rešio da ukloni mitropolita Mihaila. „Još u leto 1881. zbacivanje mitropolitovo bilo je svršena stvar; tražio se samo zgodan povod". Kao povod poslužio je Zakon o crkvenim taksama koji je stupio na snagu 1. juna 1881, koji je donet bez znanja i pristanka Svetog arhijerejskog sabora, te je došlo do borbe između vlade i miropolita. Ukazom kneza Milana od 18. oktobra 1881. mitropolit Mihailo je uklonjen sa svoga položaja. „Bez penzije, bez izdržavanja, bez ikakve potpore, posle vremena od dvadeset i pet godina časne službe, često puta u teškim prilikama, kroz koje je prolazao život Srbije, udaljen je sa svojega visokog položaja mitropolit Mihailo, prvi poglavar autokefalne Srpske crkve".
  Posle zbacivanja mitropolit Mihailo se nastanio u svojoj privatnoj kući u Beogradu. Međutim, vlasti ga ni ovde nisu ostavljale na miru i morao je 1883. napustiti Srbiju. Posle boravka u Carigradu, Jerusalimu, Ruščuku i Bukureštu, mitropolit Mihailo je u drugoj polovini 1883. došao u Kijev, gde je učestvovao u proslavi pedesetogodišnjice Kijevskog univerziteta. Stranstvovanje mitropolita Mihaila trajalo je sve do 23. februara 1889, kada je abdicirao kralj Milan. I tada se, ali bez uspeha, protiv povratka mitropolita Mihaila usprotivio austrougarski poslanik u Beogradu Hengelmiler. Vraćanjem mitropolita Mihaila ukazom Kraljevskog namesništva od 18. maja 1889, a takođe i prognanog episkopa Jeronima, rešeno je crkveno pitanje u Srbiji.
  Položaj mitropolita Mihaila ni posle povratka na svoju katedru nije bio lak. Bio je prisiljen da se i dalje bori sa poteškoćama razne prirode. Tako je, na primer, vlada pokrenula pitanje sklapanja Konkordata između Srbije i Vatikana. Međutim, za vreme njegovog života nije došlo do sklapanja Konkordata.
  Kao poglavar Crkve u Srbiji, mitropolit Mihailo bavio se i nacionalnim radom. Posebno je radio na oslobođenju Srba koji su živeli pod Turcima u Južnoj i Staroj Srbiji i u Bosni i Hercegovini (do 1878).
  Mitropolit Mihailo istakao se „svojom akcijom i na humanom, socijalnom, književnom polju, te je odlikovan i od raznih stranih društava. Tako je 1862. bio izabran za predsednika Društva za oslobođenje afričkih robova, 1866. za člana Altajske misije; 1869. postao je počasni član Petrogradskog, a 1871. Moskovskog univerziteta, 1876. izabran je za počasnog člana društva Bratstva hristoljubivih u Atini, 1871. za počasnog člana društva Crvenog krsta u Brislu itd.
  Veliko čovekoljublje i dobročinstvo iskazao je i prema svom rodnom mestu i zavičaju. Njegova zadužbina iz 1894 godine - zgrada Osnovne škole u centru sokobanjske varošice i danas, preko stotinu godina, služi obrazovanju i vaspitanju mladih naraštaja.
  Umro je 5. februara 1898. i sahranjen u beogradskoj Sabornoj crkvi.

  2.
  Knjaz Miloš

  Knez Miloš Obrenović (18. mart 1780. — 26. septembar 1860) vladao je Srbijom od (1815 – 1839). i od (1858 – 1860). godine. Bio je veliki državnik i diplomata. Jedan je od najzaslužnijih za dobar politički status Srbije u Evropi.
  Imao je rođenu braću Jevrema i Jovana. Miloševo prezime je bilo Teodorović. Prezime Obrenović preuzeo je 1810. godine, posle smrti svog brata po majci Milana. Pretpostavlja se da je to uradio jer je Milan, kao istaknuti vojvoda, imao veliki ugled u narodu. Uz njega je Miloš prošao kroz gotovo sve veće bitke u Prvom srpskom ustanku. Zbog pokazane hrabrosti, Karađorđe mu je poverio Užičku nahiju na upravu i odbranu.
  Posle propasti ustanka, Miloš je bio jedini od istaknutijih vojvoda koji je ostao u Srbiji. Dobio je amnestiju od Turaka i postao oborknez Rudničke, a zatim Požeške i Kragujevačke nahije.
  Godine 1815, 23. aprila, Miloš je stao na čelo Drugog srpskog ustanka, koji je podigao u Takovu. Učestvovao je u najvažnijim bitkama i lično vodio pregovore sa Turcima. Tako je 25. oktobra 1815. godine sklopio usmeni dogovor sa Ali-pašom o mešovitoj srpsko-turskoj upravi u Beogradskom pašaluku. Dogovor je uređen posebnim fermanom, kojim je Srbija i zvanično dobila nekoliko značajnih povlastica.
  Miloš nije birao načina da učvrsti svoj položaj i da izbori što veću autonomiju za Srbiju. Turke je potkupljivao, a potencijalne konkurente za vlast je uklanjao.
  Kad je jula 1817. u Srbiju tajno došao Karađorđe radi dogovora o organizovanju zajedničkog ustanka Grka, Srba i Bugara, Miloš je iz "državnih razloga" naredio da se Karađorđe ubije.
  Upornom diplomatijom i uz mnogo političkog takta, Miloš je 1830. zadobio poseban sultanov akt o delimičnoj unutrašnjoj samoupravi i slobodnoj školi, takozvani Hatišerif. Posebnim beratom Milošu je bilo priznato nasledno kneževsko dostojanstvo.
  Iako je sam bio nepismen, knez je dobro osećao potrebe novog vremena. Zahvaljujući njemu, srpski mladići su počeli da se školuju u Rusiji, Ugarskoj, Austriji i Nemačkoj, dok su, po kneževom pozivu, u Srbiju stali da dolaze lekari, profesori, inženjeri. Privreda cele zemlje se unapređuje, tako što se novi stanovnici šalju u opustele oblasti i za to dobijaju značajne poreske olakšice.
  Međutim, Milošev despotski način vladanja učinio je da se starešinski sloj ujedini i postane ozbiljna pretnja njegovoj samovlasti. Njegovi politički protivnici uspeli su da 1835. godine nametnu prvi Ustav srpske moderne države, poznatiji kao "Sretenjski ustav". Taj ustav je brzo suspendovan jer nije odgovarao velikim silama Rusiji, Austriji i Turskoj. Na mesto njega, godine 1838. je donet jedan hatišerif, nazvan "Turski ustav". Ovim ustavom kneževa vlast je ograničena Sovjetom (stari izgovor za „Savet“), sastavljenim od izvesnog broja savetnika, koje knez nije mogao da otpusti.
  Ne mireći se sa takvom podelom vlasti, Miloš je 1. juna 1839. godine bio prinuđen da abdicira i napusti zemlju. Nasledio ga je teško oboleli stariji sin Milan, koji je umro posle mesec dana, pa je presto pripao Miloševom mlađem sinu Mihailu.
  Mihailo je nastavio da vlada po uzoru na svog oca, pa je i on ubrzo prognan iz zemlje. Ustavobranitelji su 1842. godine doveli Karađorđevog sina Aleksandra, koji je vladao do 1858. godine. Nakon devetnaest godina izganstva, Miloš se vratio u Srbiju i započeo svoju drugu, kratkotrajnu vladavinu, koja je trajala do 1860.

  3.
  Hajduk Veljko

  Hajduk Veljko Petrović, najpopularniji junak Prvog srpskog ustanka (oko 1780, Lenovac, okrug timočki — oko 20. jula 1813, Negotin).
  Veljko Petrović je rođen u Lenovcu, Crna Reka, okolina grada Zaječara u bogatoj porodici Petra Petrovića, kog su zvali Sirenjar zbog mnoštva stoke koje je imao i sira što je prodavao. U mladosti je Veljko Petrović bio čoban i sluga. Sa svojih 22 godina, kao mladić je reagovao kada su dva Turčina napala njegovu sestru. Namah ih je ubio i odmah se odmetnuo u hajduke. Prvo je išao u Vidin kod velikog odmetnika, bivšeg janičara Pazvanoglua. Međutim i tu dolazi do izražaja njegova preka narav kada ubija dva Pazvandžijina momka i beži. Od 1803. godine bio je hajduk u četi Stanoja Glavaša, da bi zatim prišao starešini Smederevske nahije, vojvodi Ðuši. Kada vojvoda Ðuša (Dušan Vulićević) traži od Stanoja hrabrog i poverljivog čoveka Stanoje nije imao boljeg izbora do Veljka. Od 1804 učestvovao je u ustanku u četi sa Glavašem, a posle sa Dušanom i Vujicom Vulićevićem. Svojeglavost Veljkova je uticala na to da u vremena ratna ne bude poslušan ni Vujici, a potom ni Karađorđu. Sa Vulićevićem se borio za Beograd (1806), na čijim se šančevima hrabro borio. Godine 1807. postao je buljubaša i dobio dozvolu od Sovjeta, da pobuni Krivi Vir i Crnu Reku. 1809. je branio Banju od Turaka.
  Lična njegova hrabrost bila je izvanredna, i radi nje on je brzo postao razglašen na sve strane. Prek i uvek hajduk, Veljko nije bio mnogo disciplinovan, i Sovjet je imao s njim češće neprilika. 1810. godine odlikovan je zlatnim ruskim ordenom za hrabrost.
  Naročito se istakao u bici na Varvarinu, gde je bio ranjen u levu ruku i zbog toga ostao malo sakat. Godine 1811 postao je krajinski vojvoda i upućen je u Negotin, na Krajinu. Sudbonosne 1813. nekoliko turskih konjanika ga je napalo kod sela Bukovča, gde ih je Veljko razbio. Turci su zatim krenuli sa daleko jačim snagama, pa se Veljko morao povući u negotinske šančeve da ih brani.
  Veliki bojevi oko Negotina počeli su u leto 1813. Veljko prodire do Vidina, pa potom kod Bukovča tuče manje turske jedinice, ali se ubrzo odnos snaga menja. Turci su počeli da opsedaju Negotin pojačanjima koje im je poslao turski paša iz Vlaške. Ukupno 16 000 turskih vojnika je napadalo Negotin koga je branilo 3000 Srba. Veljko je utvrdio Negotin, napravio šanac, digao kule i sačekao Turke. Najviša kula u kojoj je sedeo Veljko je nazvana Baba Finka. U šančevima, zajedno sa Veljkom borila su se i njegova braća Milutin i Miljko, kao i hrabre buljubaše i bimbaše Hadži-Nikola, Abraš, Delibalta i dr. Očekivana pomoć koju je Veljko tražio nije stigla. Ponestala je i municija, pa se hajduk Veljko seti i naredi da se sakupe po Negotinu kalajne stvari i da se rastope u puščana zrna, a u topove je naređivao da se samo stavljaju taliri. Dan i noć je obilazio šančeve, hrabrio svoje vojnike i popravljao ruševine od turskih topova. Jedno jutro, posle dvadesetak dana odbrane, oko 20. jula, kad je naređivao opravke na malom šancu, pogodi ga topovsko đule kroz sred pleća. Jedva je mogao da izgovori samo :"Drž!". Pao je mrtav na zemlju. Njegov brat Milutin ga je uveče zakopao kod negotinske crkve. Nakon Veljkove pogibije, Turci su zauzeli Negotin i Krajinu. Ostale su zapamćene njegove reči:
   “   Glavu dajem, Krajinu ne dajem."
  Ženio se dva puta. Prva žena je bila Marija, najmlađa sestra po majci Stanoja Glavaša, ali ona nije mogla podneti hajdučki život Veljkov pa se raziđoše. Druga njegova žena, Čučuk Stana, bila mu je naročito mila. Za nju se vezuju mnoge priče uključujući i one da se sa Veljkom tukla protiv Turaka, branila Negotin i da je čak četiri rane u tim borbama zadobila. Posle njegove smrti udala se za drugog čuvenog junaka, grčkog kapetana Jorgaća. Vrlo živu Veljkovu biografiju napisao je Vuk Karadžić (Skupljeni istorijski i etnografski spisi, I, 225—238).
  Sa Marijom je imao sina Radovana, a danas potomci hajduk Veljka žive u selu Dubona i prezivaju se Hajdukveljkovići.

  4.
  Ivo Andrić

  Ivo Andrić je bio srpski književnik i diplomata. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost kao državljanin SFR Jugoslavije, 1961. godine, za roman Na Drini ćuprija (1945), kao i za celokupni dotadašnji rad na „istoriji jednog naroda“. Posle raspada Jugoslavije, Andrić se u Srbiji vodi isključivo kao srpski književnik.  Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
  Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Dolcu, pored Travnika, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se, ipak, najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.
  U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.
  Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.
  Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.
  Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine.
  Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“ itd.
  U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka „Most na Žepi“. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“.
  U periodu između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939.). Po izbijanju II svetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mesto ambasadora i vraća se u Beograd. Za vreme II svetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu (na Zelenom vencu, za koga je rekao da je najružnije mesto na svetu) ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih dela. U isto vreme piše svoja najbolja dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“.
  Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

  Književni rad

  Andrić je u književnost ušao pesmama u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mesečina“ objavljenim u Bosanskoj vili 1911. godine. Pred Prvi svetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika objavljeno je šest Andrićevih pesama u prozi („Lanjska pjesma“, „Strofe u noći“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“). Prvu knjigu stihova u prozi - „Ex Ponto“ - Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku „Nemiri“ štampao je u Beogradu 1920. godine. Sve Andrićeve lirske pesme koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom „Šta sanjam i šta mi se događa“.
  Andrićevo delo možemo podeliti u nekoliko tematsko-žanrovskih celina.
  U prvoj fazi, koju obeležavaju lirika i pesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri), Andrićev iskaz o svetu obojen je ličnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem koje je delomično bilo podstaknuto i lektirom koju je u to vreme čitao (Kirkegor na primer). Mišljenja kritike o umetničkim dosezima tih ranih radova podeljena su: dok srpski kritičar Nikola Mirković u njima gleda vrhunac Andrićevog stvaralaštva, hrvatski književni istoričar Tomislav Ladan, Andrićev zemljak iz srednje Bosne, smatra da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim nemirima koji odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrednosti.
  Druga faza, koja traje do Drugog svetskoga rata, obeležena je Andrićevim okretanjem pripovedačkoj prozi i, na jezičkom planu, definitivnim prelaskom na srpsku ekavicu (što je u dosta radova stvorilo čudnu mešavinu u kojoj narator koristi srpski ekavski, a likovi - često fratri - govore nekim od jekavskih ili ikavskih dijalekata). Po opštem priznanju, u većini pripovedaka Andrić je našao sebe, pa je ta zrela faza spada u umetnički najproduktivnije, s većinom Andrićevih najcenjenijih priča.
  Pisac nije bio sklon književnim eksperimentima koji su dominirali u to doba, nego je u klasičnoj tradiciji realizma 19. veka, plastičnim opisima oblikovao svoju vizuru Bosne kao razmeđa istoka i zapada, natopljenu iracionalizmom, konfesionalnim animozitetom i emocionalnim erupcijama, ponajviše na erotskom planu. Ličnosti su pripadnici sve četiri etničko-konfesionalne zajednice (Bošnjaci, Jevreji, Hrvati, Srbi - uglavnom prozvani po konfesionalnim, često pejorativnim imenima (Vlasi, Turci)), uz pojave stranaca ili manjina (Jevreji, strani činovnici), a vremensko razdoblje pokriva uglavnom 19. vek, ali i prethodne vekove, kao i 20.
  Treća faza obeležena je obimnijim delima, romanima Na Drini Ćuprija, Travnička hronika, Gospođica i nedovršenim delom Omerpaša Latas, kao i najznačajnijim ostvarenjem toga razdoblja, pripovetkom Prokleta avlija. Uz izuzetak Gospođice, realističkog psihološkog romana smeštenog u srpsku palanačku sredinu, radnja ostalih dela uglavnom je smeštena u Bosnu, u njenu prošlost ili u narativni spoj prošlosti i sadašnjosti.
  Ocena Andrića kao romanopisca daleko je od jednoznačne: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih letopisa i spore, sentencama protkane naracije, uspeo da kreira upečatljiv svet „Orijenta u Evropi“; po drugima, Andrić je autentični autor kraćega daha, poput Čehova, pa je najbolji u novelama i pripovetkama, dok mu odriču vrednost postignuća u većim kompozicijama. Bilo kako bilo, Andrić je u svetu uglavnom poznat po svoja dva romana, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (prvi je pisan tokom Drugog svetskog rata u Beogradu).
  Piščevo se pripovedanje u navedenim delima odlikuje uverljivo dočaranom atmosferom, upečatljivim opisima okoline i ponašanja, no ne i psihološkim poniranjem - većina je Andrićevih likova (osim franjevaca) gonjena biološkim imperativima i determinizmom u ponašanju koji podseća na naturalističku školu 19. veka. Osim tih dela, autor je objavio i niz pripovedaka, putopisne i esejističke proze, te verovatno najbolje delo kasne faze, zbirku aforističkih zapisa Znakovi pored puta (posthumno izdane), nesumnjivo jedno od Andrićevih najvrednijih dela.
  Posle Andrićeve smrti, prvo stidljivo, a onda i otvoreno (posebno u doba posle raspada Jugoslavije), počela su se pojavljivati i kritička osporavanja piščevog opusa - što nije bilo moguće tokom Andrićevog života, kada je uživao status nedodirljivog državnog pisca. Ti se prigovori mogu svesti na dve zamerke: nacionalno-političke i estetsko-književne. Po prvoj, gledano iz hrvatske vizure, Andrić je ocenjen kao nacionalni renegat i protagonista velikosrpske ideologije u unitarističkom jugoslavenskom ruhu, tj. kao neka vrsta nacionalnog otpadnika. Iako je uvrštavan u razne antologije hrvatske književnosti, trenutni status u Hrvatskoj nije mu baš zavidan. Slične ocene dolaze i od bošnjačke strane (Muhsin Rizvić i drugi), uz dodatak da Andrić u svojim delima prikazuje Bošnjake muslimane kao „Turke“ - poluazijatske nasilnike, podsvesno mučene kompleksom „izdaje“ zbog prelaska na islamsku veru. To je mišljenje potkrepljivano ne samo odlomcima iz piščevih dela, nego i njegovim esejističkim i publicističkim radovima u kojima slavi Njegoša i „istragu poturica“.
  Drugi je prigovor ozbiljniji i dugoročno važniji i cilja na precenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu zastarelost i plošnost njegovih karaktera. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić se ne može porediti s modernističkim pripovedačima (od Polića Kamova preko Krleže i Marinkovića do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim „doglavnikom“ Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determinisanih snažnih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se idološki razlikovali).
  U srpskoj književnosti Andrić je (gledano iz ideološke vizure) stalno i napadno apostrofiran kao „Srbin-katolik“, ali je, s druge strane, srpska kritika neodlučna koliko dobro se Andrićev tematski prosede uklapa u maticu srpske književnosti (često se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. veka, a postmodernistički trendovi, od Kiša do Pavića takođe nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposletku, bošnjačka kritika smatra da je Andrić pisac slabijeg zamaha i dosega od Meše Selimovića i još nekih savremenih pisaca eksperimentalnog izraza.
  Može se reći da Ivo Andrić ostaje sporni klasik oko kojega se lome politička koplja. Ovaj autor sve više postaje predmet političkih sporova a sve manje služi kao izvor inspiracije modernim piscima. Posle raspada Jugoslavije, Andrić se u Srbiji vodi isključivo kao srpski književnik[4] [5] [6]. Najznačajniji deo svog stvaralačkog života, Andrić je bio srpski pisac. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
  Za razliku od toga u Hrvatskoj ga smatraju srpskim i hrvatskim književnikom.

  Andrić o umetnosti

  Svoje shvatanje smisla i suštine umetnosti Andrić je izlagao, bilo u posebnim napisima bilo implicitno, u pojedinim pasažima svog umetničkog dela. U tom pogledu posebno se ističe njegov esej Razgovor sa Gojom i pripovetka "Aska i vuk".
  Umetničko stvaranje je po Andriću složen i naporan čin koji se vrši po diktatu čovekove nagonske potrebe za stvaranjem. U osnovi nagonska, čovekova potreba za lepotom odbrana je od umiranja i zaborava; ona je dijalektička suprotnost zakonima prolaznosti. U igri jagnjeta iz alegorijske pripovetke Aska i vuk simbolozovan je umetnički nagon čovekov kao „instiktivan otpor protiv smrti i nestajanja“ koji „u svojim najvišim oblicima i dometima poprima oblik samog života“. Umetnost i volja za otporom, kazuje Andrić na kraju ove pripovetke, pobeđuje sve, pa i samu smrt, a svako pravo umetničko delo čovekova je pobeda nad prolaznošću i trošnošću života. Život je Andrićevom delu divno čudo koje se neprestano troši i osipa, dok umetnička dela imaju trajnu vrednost i ne znaju za smrt i umiranje.
   * Stvaralački akt, po Andrićevom shvatanju, nije prost reproduktivan čin kojim se gola fotografije unosi u umetničko dela. Umetnost, istina, mora da ima dubokih veza sa životom, ali umetnik od materijala koji mu pruža život stvara nova dela koja imaju trajnu lepotu i neprolazan značaj. Fenomen stvaralaštva ogleda se u tome što umetnici izdvajaju iz života samo one pojave koje imaju opštije i dublje značenje. Dajući takvim pojavama umetnički oblik, umetnici ih pojačavaju „jedva primetno za jednu liniju ili jednu nijansu u boji“, stvarajući umetničku lepotu koja otada sama nastavlja svoju slobodnu sudbinu. Sve što u životu postoji kao lepota – delo je čovekovih ruku i njegova duha. Sastavni je deo „života i autentičan oblik ljudskog ispoljavanja“, stvoren za jedan lepši i trajniji život.
   * Mostovi i arhitektonske građevine najbolje ilustruju Andrićevo shvatanje trajnosti lepote koju čovek stvara. Anonimni neimar iz Mosta na Žepi spasava se od zaborava time što svoju stvaralačku viziju prenosi u kamenu lepotu luka razapetog nad obalama pod kojima kao prolaznost protiču hučne vode Žepe. Funkcija umetnosti je i u naporu umetnika da svoje delo uključi u trajne tokove života, da čoveka izvede iz „uskog kruga ... samoće i uvede ga u prostran i veličanstven svet ljudske zajednice“.
   * Postojanje zla u čoveku i životu ne sme da zaplaši umetnika niti da ga odvede u beznađe. I zlo i dobro, kao dijalektičke autonomne sile, samo su latentnost života i ljudske prirode. Dužnost je umetnika da otkriva i jedno i drugo, ali, istovremeno, i da svojim delom utire put spoznaji da je moguće pobediti zlo i stvoriti život zasnovan na dobroti i pravdi.
   * Umetnost je dužna da čoveku otkriva lepotu napora podvižnika koji koračaju ispred savremenika i predosećaju buduće tokove života. Tako umetnost stalno otvara perspektive životu pojedinaca, naroda i čovečanstva, u podvizima i porazima onih koji su prethodili umetnost nalazi nataložena iskustva čovečanstva. Prohujala stoleća sublimišu čovekovo iskustvo oko nekolikih legendi, koje potom inspirišu umetnika. Smisao savremenosti je u stvaralačkom prenošenju iskustva prošlosti u one vrednosti savremenog stvaranja koje će, nadživljavajući nas, korisno poslužiti potomcima.
  „Samo neuki, nerazumni ljudi – kaže Andrić – mogu da smatraju i da je prošlost mrtva i neprolaznim zidom zauvek odvojena od sadašnjice. Istina je, naprotiv, da je sve ono što je čovek mislio i osećao i radio neraskidivo utkao u ono što mi danas mislimo, osećamo i radimo. Unositi svetlost naučne istine u događaje prošlosti, znači služiti sadašnjosti“. Svrha umetnosti je u povezivanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u povezivanju „suprotnih obala života, u prostoru, u vremenu, u duhu“.
   * Po Andrićevom shvatanju umetnik je i vesnik istine, a njegovo delo poruka kojom se iskazuje složena stvarnost ljudske istorije. On je „jedan od bezbrojnih neimara koji rade na složenom zadatku življenja, otkrivanja i izgrađivanja života“. Opisujući svoje stvaralačke trenutke, Andrić kazuje: „Ni traga da se vratim sebi. Samo da mogu, kao surovo drvo i studen metal, u službi ljudske slabosti i veličine, u zvuk da se pretvorim i da ljudima i njihovoj zemlji potpuno razumno prenesem bezimene melodije života ...“
   * Govoreći o opasnostima koje vrebaju umetnika, Andrić posebno upozorava na formalizam reči i dela: „Beskrajno nagomilavanje velikih reči sve nam manje kazuje što se više ponavlja i pod njim izdišu istina i lepota kao robinje“. Najdublji poraz doživljuje onaj umetnik koji smatra da „prasak reči i vitlanje slika mogu biti umetnička lepota. Istina, svakom pravom umetničkom delu potreban je i estetski sjaj, ali on se ostvaruje samo u jednostavnosti. „Savršenstvo izražavanja forme – kaže Andrić – služba je sadržini“.
   * Pružajući „zadovoljstvo bez patnje i dobro bez zla“, umetničko delo će pružiti čoveku najviši vid života – česta je poruka Andrićevog dela. Andrićeva vizija harmoničnog života budućeg čovečanstva zasnovana je upravo na uverenju da će umetnička lepota uništiti zlo i izmiriti protivrečnosti čovekovog bitisanja.
  * U načinu izgrađivanja likova i umetničkom postupku pri oblikovanju svojih misli o životu i ljudima Andrić se ne odvaja od najlepših tradicija realističke književnosti škole, iako takav njegov postupak ne znači i ponavljanje tradicionalnih realističkih manira. Njegove slike života nisu samo realistički izraz određene životne i istorijske stvarnosti, jer on u njih utkiva i znatno šira uopštavanja i opštija, gotovo trajna životna značenja. Legendarni bosanski junak Alija Ðerzelez nije samo tip osmanlijskog pustolova i avanturiste, već i večiti čovek pred večitim problemom žene. Tamnica iz pripovetke Prokleta avlija ima znatno šire značenje: ona je izvan vremena i mesta kojima ih je pisac lokalizovao. Iako se u Andrićevom književnom delu najčešće javlja Bosna, gotovo svi njeni likovi se izdižu izvan životnog kruga u kome ih pisac nalazi. Andrić, prirodno, nikada ne izneverava tipičnost sredine i vremena, ali on pri tom tako kompleksne ličnosti ume da dogradi i u njima podvuče ono što je opštije i životno šire od osobenosti određenih konkretnom sredinom i vremenom.
   * Ali ono po čemu se Andrić naročito ističe u našoj savremenoj književnosti, to su vanredne analiza i psihološka sagledavanja onih čovekovih stanja koja su u nas, do njega, bila izvan značajnih literarnih interesovanja. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čoveku koji je izvan domašaja njegove svesti i volje. Polazeći od nekih savremenih postavki psihološke nauke, Andrić je prikazao kako ti tajanstveni unutrašnji impulsi fatalno truju i opterećuju čoveka. Osim toga, on je sa posebnom sugestivnošću slikao dejstvo seksualnh nagona i čulnih percepcija na duševni život čoveka. Zbog svega toga Andrić se prvenstveno pokazuje kao moderni psihoanalitičar u našoj savremenoj književnosti. U sudbini svake ličnosti ovog našeg pripovedača je i neka opštija ideja, izvesna misao o životu, čoveku i njegovoj sreći. Zato se za njegovu prozu s pravom kaže da nosi u sebi obeležja takozvanog filozofskog realizma.
   * Andrić je i majstor i reči i stila. Njegova proza je sačuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu. Sve se kod njega izražava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima „nepomućenost kristala“. Skladna i jednostavna rečenica, uverljivost i sugestivna estetska i misaona funkcionalnost pripovedačkih slika čine da Andrićevo delo predstavlja najsuptilniju umetničku vrednost koju srpska, odnosno hrvatska književnost poseduje...
   * Tako je Andrićevo delo postalo ponos naše kulture, a sa visokim međunarodnim priznanjem, oličenim u Nobelovoj nagradi, ono danas živi i kao trajna svojina svetske literature.
  Dela:
   * Ex ponto, stihovi u prozi, 1918.
   * Nemiri, stihovi u prozi, 1920.
   * Put Alije Ðerzeleza, 1920.
   * Most na Žepi, 1925.
   * Anikina vremena, 1931.
   * Portugal, zelena zemlja, putopisi 1931.
   * Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, putopisi 1934.
   * Razgovor sa Gojom, esej 1936.
   * Na Drini ćuprija, roman 1945.
   * Deca, zbirka pripovedaka.
   * Gospođica, roman 1945.
   * Travnička hronika, roman 1945.
   * Na Nevskom prospektu, 1946.
   * Na kamenu, u Počitelju,
   * Priča o vezirovom slonu, 1948.
   * Prokleta avlija, novela 1954.
   * Igra 1956.
   * O priči i pričanju, beseda povodom dodele Nobelove nagrade, 1961.
   * Jelena žena koje nema, roman 1963.
   * Šta sanjam i šta mi se događa, lirske pesme koje su objavljene posthumno1977.
   * Omerpaša Latas, nedovršen roman, objavljen posthumno 1977.
   * Na sunčanoj strani, nedovršen roman, objavljen posthumno.

  5.
  Isidora Sekulić

  Rođena je 16. februara 1877. godine podno Titelskog brega, u bačkom selu Mošorinu kod Žablja. Detinjstvo je provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu (Viša devojačka škola), Somboru (Srpska preparandija) i Budimpešti (Pedagogijum). Radila kao nastavnica u Pančevu, Šapcu i Beogradu.
  Do kraja, i bez ostatka, posvećena lepoti smislene reči, književnica Isidora Sekulić je za života stekla uvaženje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svoga vremena. Znalac više jezika, i poznavalac više kultura i područja umetničkog izražavanja, Isidora Sekulić je kao pisac, prevodilac i tumač književnih dela ponirala u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda.
  Penzionisana je 1931. Izabrana je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 16. februara 1939, a za redovnog člana Srpske akademije nauka 14. novembra 1950, kao prva žena akademik. Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu...
  Duboko promišljen i umetnički istančan njen književni, prevodilački i kritički izraz je praznik naše pisane reči.
  Rekla je:
  Ta larma što je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke poznanike, mlade ljude, da gde god vide nešto o meni napisano, priguše. Ali eto šta su uradili. Zvali su me na neko veče o meni, ali ja sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: ima 80 godina, skoro će umreti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo. To strašno vređa. Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. S tim sam se pomirila. Postoji vasionska sreća koja opredeljuje ljude. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole.
  Dela:
   * Saputnici, 1913 - pripovedna vrsta intimnog dnevnika
   * Pisma iz Norveške, 1914) - putopis
   * Ðakon Bogorodičine crkve, 1920) - roman
   * Kronika palanačkog groblja, 1940) - pripovetke
   * Zapisi (1941)
   * Analitički trenuci i Teme, 1941 - eseji
   * Knjiga duboke odanosti Njegošu, 1951;
   * Govor i jezik kulturna smotra naroda, 1956).

  6.
  Branislav Nušić

  Branislav Nušić je srpski pisac romana, drama, priča i eseja i začetnik retorike u Srbiji. Nušić je rođen 8. oktobra 1864, a umro je 19. januara 1938. Takođe je radio kao novinar i diplomata.
  Nušić je rođen u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Ðorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo svoje detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na Pravnom fakultetu, u Beogradu, 1884.  Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu.
  Nušić se borio u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, koji ga je zatekao na služenju redovnog vojnog roka. Nakon rata je objavio kontroverznu pesmu „Dva raba“ u „Dnevnom listu“, zbog koje je osuđen na dve godine robije. Pesma je ismevala srpsku monarhiju, a posebno kralja Milana.
  Državnu službu Nušić je dobio 1889. Kao zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen je za pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. Na jugu Srbije i u Makedoniji proveo je celu deceniju. Njegova poslednja služba u tom periodu bilo je mesto vicekonzula u Prištini.
  Godine 1900. Nušić je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. Godine 1904. je postavljen za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novome Sadu. Ali 1905. je napustio ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Pisao je pod pseudonimom „Ben Akiba“.
  Vratio se 1912. u Bitolj kao državni službenik, a 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju, gde je živeo do 1915. Napustio je zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata.
  Posle rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka ministarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd.
  Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933.
  Branislav Nušić je bio plodan pisac, poznat po svom upečatljivom humoru. Pisao je o ljudima i njihovoj, često duhovitoj, prirodi.
  Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.
  Drame
   * „Tako je moralo biti“
   * „Jesenja kiša“
   * „Iza božjih leđa“
   * „Pučina“
  Komedije:
   * „Protekcija“
   * „Svet“
   * „Put oko sveta“
   * „Gospođa ministarka“
   * „Narodni poslanik“
   * „Mister Dolar“
   * „Ožalošćena porodica“
   * „Pokojnik“
   * „Sumnjivo lice“
   * „Dr“
   * „Vlast“ (nedovršena)
   * Ðole Kermit (nedovršena)
  Romani:
   * „Opštinsko dete“ (u Sarajevu izdato kao „Općinsko dijete“)
   * „Hajduci“
   * „Devetstopetnaesta“
     Pripovetke:
   * „Politički protivnik“
   * „Posmrtno slovo“
   * „Klasa“
   * „Pripovetke jednog kaplara“
  Tragedije:
   * „Knez Ivo od Semberije“
   * „Hadži-Loja“
   * „Nahod“
  Rasprave i udžbenici:
   * „Retorika“
  Filmovi:
  Po motivima Nušićevih dela snimljeno je nekoliko filmova:
   * Dr (film)
   * Sumnjivo lice (film)
   * Put oko sveta (film)
   * Pre rata
   * Knez Ivo od Semberije (opera)
   * Narodni poslanik (film)

  6.
  Stevan Sremac

  Stevan Sremac je rođen u Senti, u Bačkoj, 11. novembra 1855. gde je proveo rano detinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Ðorđević dovodi ga u Beograd na dalje školovanje. Stevan Sremac se opredeljuje za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nišu, Pirotu i Beogradu.
  Umro je 12. avgusta 1906. u Sokobanji, od trovanja krvi.
  Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), „Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan o najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače Sremac je bio poznat kao "pisac sa beležnicom". Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relaciji: Beograd-Niš-Vojvodina.
  Rođen u Bačkoj, gde je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obeležje, brzo je prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću a u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica, pa će do kraja života ostati okoreli konzervativac okrenut prošlosti, protivnik svake promene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja. U „Luminaciji na selu“ i „Vukadinu“ progovorio je Sremac liberal, ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv.

  Sukob pisca i političara

  U Sremčevom delu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako cili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu "lezi". Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovetke i romani trajne umjetničke vrednosti.
  Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja pronicanja u suštinu pojava i događanja. Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio.
  Izabran je za redovnog člana "Srpske kraljevske akademije" 3. februara 1906.

  oOo




Smeštaj Privatni smeštaj Smeštaj sa bazenom Hoteli u Sokobanji Pansioni Seoski turizam Smeštaj na jezeru Cenovnik O Sokobanji O Sokobanji Istorija Istorija Prvi tragovi naselja Turski period Prvi ustanak Naredba 1837-1880 Do II svetskog rata NOB i revolucija Zdravstvo Zdravstvo Zdravstveni turizam Faktori lečenja Kupanje Inhalacija Radioaktivnost Radioaktivne vode Mineralne vode Lekovite vode Znamenite ličnosti Kako doći? Klima Oblačnost Padavine Magla Vetar Vegetacija Vremenska prognoza Odgovori Predsednika Opštine Gradski vodič Gradski vodič Izletišta Parkovi Mapa grada Crkve Autobuske linije Doček nove godine Wellness centar Restorani Akva Park Etno restoran STARA VODENICA Vesti Linkovi Nekretnine Kontakt