ošeni nitima sudbine iz Stonopolja Srbi, seljaci, zaljubljeni u svoju svesrbsku reku LAB rasejaše se pod Devicom planinom i “nadenuše” ime selu LAB-bukovo, Labukovo.
Nošeni nitima sudbine iz Stonopolja Srbi, seljaci, zaljubljeni u svoju svesrbsku reku LAB
rasejaše se pod Devicom planinom i “nadenuše” ime selu LAB-bukovo, Labukovo. Na tom mestu,
pitomina uljuljkana u zavetrini i okupana jakim izvorom i penušavom Belom Rekom, prigrli
pridošlice. A oni željni mira, zlaćane pšenice, jedrih povtnjaka i rakije, da se nadje za
veselja, svadbe i litije, slaviše Spasovdan veličajući život i Tvorca. Sunce im je izgrevalo
dugo pod Devicom dok ih Gospod ne pozva u svoje livade poslavši im crnu kugu i ono malo
ostalih nesta u prvacu šumadijskih ravnica tražeći svoj put. Na pustom prostoru dogonise
neki drugi Srbi svoja stada, posadiše zavetni hrast, postaviše pod njim kameni krst od stige
na svetu Trojicu i zacu se pesma vitla vodenica, ptica i čobanica. Živeli su tu srećni I
zadovoljni ljudi, voleći svoje selo i niko nikada nije išao u pečalbu, a znali su da daju i
svoje živote za krst časni i svoje vladare u mnogim ratovima. Tako je bilo sve do četrdeset
i osme, posle onog velikog ,Drugog svetskog rata. Voljom svojom, nove vlasti, (Narodne
Federativne), rekoše LAKU NOĆ Labukovu, i ne samo njemu i Radenkovcu, Novom Selu, Jezeru,
Dugom Polju i mnogim drugim znanim i neznanim, i krenuše ratnici seljaci u nestajanje.
Menjali su se vlastodršci ali selo je ostalo zaboravljeno. Na Orlovom kamenu nema više belog
orla što je u plave zore krilima parao nebo nad Labukovom. Nema više žagora mladosti, ne
cuje se zvuk medenica, zavladala je divljina, zanemele i vodenice i ptice, (kazu da se
namnožila “Belka”, vrsta divlje macke, razorivši pritom gnezda orlova, vrana i gavrana što
se gnezdiše na litici povrh sela). I priroda zna da tuguje.
Kanjon Bele reke
“ I danas se sunce rađa na istoku, svakog jutra i trava raste svakog proleća, i voda Bele
reke teče i dalje, ali nema više belih stada… Čobanice se poudavaše u gradove i tamo decu
izrodiše. Ostaše puste dve sestrice Devica i Ozren… Huče Hladni vetrovi raznose urlik vukova
i šakala, gazduju divlje svinje umesto belih stada. Trava raste, ali nema ko da je kosi kao
nekad, nema onih stogova kojima smo hranili stoku preko zime. Ni kosača, ni skupljača
sena…(Srbislav Jocic,bivsi mestanin Labukova ,pesnik i hronicar)
Kažu sve je tako moralo biti. “Zar?” autor: |